The Guardian
Piše: Hayley Long
Nedljelja, 2. septembar 2018. 

Ako je ikada ijedan pozdrav odmah uzrokovao pomiješana osjećanja u mojoj glavi, to je bio onaj koji mi je uputio nasmiješeni mladi vozač taksija na aerodromu. ''Dobrodošla u Sarajevo'', rekao je, a onda me brzo odvezao do mog hotela na Baščaršiji, kulturološkom i historijskom centru grada.

Iako je naziv glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ime koje se može činiti neraskidivo vezano za rat i tragediju, prethodnih 20 godina je u mnogome doprinijelo oporavku ovog nevjerovatnog i snažnog grada, a turizam sada raste vrtoglavom brzinom. Razlog za to je očigledan. Sarajevo je prelijepo. Grad je smješten duž dugačke i uske doline, okružen šumom obraslim planinama sa svih strana, a skoro svaka raskrsnica i ugao ulice daje u najmanju ruku letimičan pogled na idiličnu pozadinu razglednice. Tokom najgorih trenutaka u historiji grada, kada su na njegove građane pucali snajperisti, ovo dramatično prirodno okruženje se pokazalo strašnim nedostatkom, ali, srećom, ponovo je moguće diviti se i uživati u spektakularnoj prirodnoj ljepoti Sarajeva.

Najbolji način da to učinite je da pronađete što viši vidikovac, a obzirom na nedavno ponovno otvorenje kultne sarajevske žičare, opet je lako otići na padinu planine. Kratka šetnja sa Baščaršije će vas odvesti do sjajne nove stanice žičare u podnožju planine Trebević, jednog od vrhova gdje su se odvijale Zimske olimpijske igre 1984. Za povratnu kartu od 20 BAM (oko 10 funti), ova žičara koja se mora probati će vas podići na visinu od više od 1,100 m za sedam minuta, uz poglede koji oduzimaju dah u svakoj sekundi vožnje. Na vrhu se perspektiva preobražava i mijenja poput kaleidoskopa. U kratkom vremenu koje sam ja provela na planini, vidjela sam kako silueta grada treperi na sparini pod čisto plavim nebom, a onda brzo nestaje u pramenovima magle za koju se činilo da se stvorila iz ničega.

To je pogled koji se ne može porediti sa većinom drugih evropskih gradova. Džamije i minareti ukrašavaju horizont zajedno sa romaničkim tornjevima katoličkih crkava i oblim kupolama pravoslavnih crkava. I to je još jedna stvar koja ovaj grad čini tako fascinantnim: to je mjesto u kojem se spajaju istok i zapad. Na glavnoj pješačkoj zoni, Ferhadiji, ovaj kulturološki ekvator je obilježen na pločniku za buduće naraštaje, a znak posjetioce poziva da naprave fotografiju gledajući prvo u jednom pravcu ulice, a zatim u drugom.

Kontrast je veliki. U jednom pravcu se može vidjeti austrougarska arhitektura i mozaik znakova radnji zapadnih brendova, dok se samo jednostavnim okretanjem glave pogled naglo mijenja u tursku tržnicu. S jedne strane ove linije, ljudi sjede i piju pivo za stolovima na ulici, dok s druge strane nije moguće naći ni kapljicu alkohola. Umjesto toga ćete naći otvorene kafiće koje nude jaku bosansku kafu i također, možda, dim iz nargile.

Ako idete Ferhadijom u pravcu kafe, naći ćete se u srcu Baščaršije, a time i nužno u ugodnom metežu koji zovu ''trg golubova''. Moju prvu posjetu ovdje je pratila glasna bosanska folk muzika koja je dolazila iz vanjskih zvučnika i čudna scena od nekoliko desetina majušnih parkiranih vozila koja su izgledala poput vintage verzije Fiata 500, ali se zapravo radilo o jugoslovenskoj Zastavi. Kao i u slučaju pogleda sa planine Trebević, drama na trgu golubova se stalno mijenja, ali jedna konstanta je divan sladoled koji prodaju ulični prodavci u nizu privlačnih okusa. Jedna kugla će vas koštati samo 1 funtu.

Ako želite veći izbor osvježavajućih pića, uputite se ka Gazi Husrev-begovoj, uskoj ulici duž koje se s jedne strane pruža zgrada zatvorene tržnice poznate kao Stari bezistan. Stolovi kafića ulicu čine još užom, a šolja kafe ovdje traje onoliko dugo koliko možete provesti nad njom. Dobar izbor je kafić Ramis koji se nalazi na uglu i koji jednako privlači lokalce i strane posjetioce. Obzirom da se prozori u potpunosti otvaraju prema ulici, zapravo nema velike razlike u tome da li ste izabrali da sjedite unutra ili vani, ali postoji nešto divno u opuštanju unutra, dok ste okruženi osmanskim geometrijskim uzorcima i sretnim ljudima koji sa zadovoljstvom jedu kolače. Kolači, baš kao i sve ostalo u ovom gradu, otkrivaju puno toga o raznolikom naslijeđu Sarajeva. Bečka Sacher torta se nudi zajedno sa krempitom, kao i nešto što je meni vrlo ličilo na kolač sa rumom. Šta god izaberete, niko vas neće požurivati.

Nedaleko odatle se nalazi znamenitost koju ne treba propustiti na Baščaršiji, Gazi Husrev-begova džamija. Zapravo, ne možete je promašiti – najveća osmanska džamija u Bosni i Hercegovini koja je zadivljujuća sa svakog aspekta. U ovoj džamiji su navikli na radoznalost turista i oni su dobrodošli. Poput katoličke katedrale Srca Isusova, koja se nalazi na zapadnoj strani kulturološke razdjelnice na Ferhadiji, značajno je oštećena tokom rata, a njeno stalno prisustvo je čini važnim simbolom grada.

U Sarajevu vlada tako dobra atmosfera da može biti krajnje teško shvatiti teror koji se ovdje desio tako nedavno kao što je sredina 1990-ih. Međutim, istina je da ne trebate ići daleko da biste pronašli dokaze. Bilo koja zgrada koja potiče iz prethodnog perioda je vjerovatno izrešetana rupama od metaka, a spomenik u Velikom parku preko puta jednog od najprometnijih trgovačkih centara u Sarajevu je posvećen tihom sjećanju na 1500 djece koja su izgubila živote tokom opsade koja je trajala 44 mjeseca.

Čak i bez uzimanja u obzir njegove zapaljive uloge u Prvom svjetskom ratu, historija Sarajeva se može činiti nevjerovatno tužnom. Uprkos tome, kada posjetite to mjesto, ono ne izaziva tugu, jer kada dođete ovdje, imate osjećaj da je grad okrenut budućnosti. A to čini sa dostojanstvom, snagom i neukrotivim duhom i nadom. Ukoliko želite da otkrijete nešto izvanredno, onda dođite u Sarajevo.

Članak Sarajevo, grad u kojem se susreću istok i zapad je objavljen i preuzet sa The Guardian.