01.12.2015

Osjećam ponos što sam baš iz Bosne. Osjećam i ljubav, jer su tamo moja porodica i prijatelji. Ponekad, osjećam i blagu nostalgiju, kao kada gledate stare slike.

Početak master studija u Švajcarskoj je za mene bio veliki preokret. Nisam bila spremna na kulturne razlike i najviše mi je nedostajao socijalni život kakav je u Bosni. Kafa, smijeh i spontano druženje.

Promijenila bih komplikovanu administraciju koja ne ide u korak sa modernim tehnologijama. "Javite se na šalter" kod mene izaziva osip na koži.

Voljela bih da je vidim kao dio EU i sa poboljšanim životnim standardom. Nadam se da će postojati i trend povratka ljudi u BiH.

2012

Ljubav. Ponos. Mir. Tugu. Nostalgiju. Strah. Ljutnju.

Dolazak na master studije u Švicarsku. Kulturološke razlike su ipak bile šok za mene kada sam počela da živim ovdje. Nedostajao mi je bogat socijalni život koji sam imala u Bosni. Ali, ono što mi je nedostajalo u Bosni dobila sam u Švicarskoj, ono što mi nedostaje u Švicarskoj imam u Bosni.

Vlast i okruženje u kojem bi se mogao omogućiti napredak za sve njene građane. Podigla bih nivo ekološke svijesti i svijesti o geografskim i kulturološkim ljepotama i bogatstvima naše zemlje.

Kao modernu evropsku državu sa adekvatnim ekonomskim statusom njenih građana. Zemlju (sa više) mladih i zadovoljnih ljudi.

23. oktobra 2016. godine

Kad mislim na Bosnu i Hercegovinu moram priznati da su mi emocije pomalo pomiješane. Osjećam tugu što sam morao napustiti Bosnu kad sam imao 10 godina, zbog posljednjeg rata koji se dogodio devedesetih godina i da se osjećam veoma tužno što sam izgubio kontakt sa mnogim vršnjacima, ali moram takođe i priznati da me prelijepe emocije preplave kad uspostavim vezu sa mojim prijateljima iz detinjstva preko društvenih mreža, ili kada ih vidim nakon toliko godina, tj. kada se ponovo povežem s njima. Ove interakcije su uglavnom pozitivna iznenađenja i iskustva, tako da osjećam mnogo sreće i radosti zbog toga. Rekao bih da osjećam i neku vrstu optimizma, kada se ove situacije dese. Osjećam i tugu i sreću, svaki put kada pomislim na Bosnu i Hercegovinu, osjećam i uzbuđenje. Osjećam ljubav. Priroda i ljudi su nevjerovatni. Fasciniran sam istorijom, kulturnim nasljeđem, a i sa antropološkog aspekta sam fasciniran. Moje srce je veliko i slatko kao lubenica kada sam u Bosni. Sa druge strane osjećam i strah, jer se bojim da će se istorija ponoviti i da ćemo imati nasilje u narednim decenijama, slično onome, koje se desilo u 20. vijeku. Zapravo mogu reći da su moje emocije kao neka vrsta tobogana, u svakom značenju te reči. Osjećam toliko različitih emocija, koje mi je veoma teško opisati jednostavnim riječima.

Poslije gimnazije (2000. godine) nisam imao viziju šta bi mogla biti moja profesionalna orijentacija pa sam odlučio napraviti malu pauzu te raditi i putovati malo. U međuvremenu, nakon dvije godine (2002. godine), shvatio sam da želim raditi na ličnom i profesionalnom razvoju, tako da sam počeo studirati inženjerstvo zaštite životne sredine na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. Želio sam da činim "nešto važno i značajno" u životu. Znao sam da sam uvijek volio da pomažem ljudima, pa sam pomislio kako mogu pomoći ljudima ako budem radio u oblasti zaštite i unaprjeđenja kvaliteta životne sredine. To su bili moji motivi i nisam imao pojma gdje bi me te studije mogle odvesti i koliko daleko. Od prve godine studija bio sam uključen i angažovan u mnogim inicijativama i projektima (studentska radio stanica, studentski kulturni centar i druga studentska udruženja). Poslije 4 godine studija potpuno sam napustio Univerzitet (2006. godine), nesvjesno, i počeo sam da radim toliko puno, kao nikada ranije. Cijeli moj angažman bio je na poljima koja su mi se mnogo dopala (kultura, organizacija javnih događaja), tako da nisam imao osjećaja koliko je brzo vrijeme letilo. U jednom trenutku, shvatio sam da sam se potpuno izgubio, a 2008. sam odlučio da obavim civilnu službu u Centru za socijalni rad (ponovo me pokreće i inspiriše potreba da pomognem drugima) i da preispitam svoje opcije i da provjerim daljnje mogućnosti. Znao sam da ću završiti fakultet jednog dana, ali nakon mnogo mjeseci i nekoliko godina sam završio na projektima koji su promovisali doživotno, neformalno obrazovanje i bio sam uključen u organizaciju mnogih treninga, seminara, kampova i što je bilo problematičnije za mene, u međuvremenu sam osnovao IT kompaniju sa prijateljima sa kojima sam studirao. Većina ljudi oko mene mi je rekla da su u svom ponašanju vidjeli određen patern ponašanja. Izgledalo je kao da sam bježao sa fakulteta i da mu se ne približavam. Koliko god da sam htio završiti fakultet, više projekata sam imao, koji su me udaljavali od njega. Bio sam politički angažovan, u javnim kampanjama, raznim inicijativama i dok sam se "probudio", već je bila 2013. godina. Alarm je zvonio. I u tom trenutku mog života čuo sam za YES *Youth encounter on sustainability* ljetnju akademiju. To je bila saradnja između organizacije ACTIS - spin off sa ETH Zürich i Environmental engineering group iz Novog Sada. Znao sam da mi je potreban veliki stimulus i impuls spolja, koji bi mogao da me vrati na pravi put, pa sam odlučio da pohađam ljetnju akademiju u nadi da ću dobiti motiv i inspiraciju te da ću se vratiti na Univerzitet. Sa ove vremenske i prostorne distance, mogu garantovati i mogu javno da kažem da je ta ljetnja akademija bila prekretnica u mom životu! Poslije nezaboravne 3 sedmice, u nevjerovatnom okruženju, ponovo sam sebe pronašao. Odmah po završetku ljetnje akademije, završio sam sve projekte koje sam imao, i vratio se u "školu". Na početku mi nije bilo lako, pošto je većina mojih kolega sa fakulteta u međuvremenu postala docentima i asistentima, na istoj katedri na kojoj smo studirali prije 10 godina, a većina profesora me je dobro poznavala i znali su da sam bio odličan student. Moram biti iskren i reći da su me ohrabrivali da ne odustanem. Dali su mi podršku da nastavim tamo gdje sam se zaustavio, ali kako ja sam tako dug period bio hiperaktivan, susreo sam se sa velikim izazovom iznenada okružen učenicima 10 godina mlađim od mene, svakodnevno odlazeći u biblioteku, da bih istraživao i učio tiho, hm. Mogu samo reći da je to bio jako veliki izazov za mene. U svakom slučaju, odmah po upisu po drugi put u formalan obrazovni sistem počeo sam opet da osjećam zadovoljstvo i svrhu u svom životu. Shvatio sam šta bih volio da radim u budućnosti i angažirao sam se u nekoliko lokalnih inicijativa koje su promovisale održivost. Danas, (2018. godine) s ponosom mogu da kažem da sam stekao diplomu inženjera zaštite životne sredine i moj život opet ima smisao, zahvaljujući YES ljetnjoj akademiji, gdje sam inače upoznao mnogo inspirativnih ljudi, od predavača, osoblja pa i učesnika. Još uvijek imam puno kontakata, a sa nekima od njih sam čak postao i vrlo dobar prijatelj. Dakle, jedna velika zahvalnica YES timu sa moje strane i topla preporuka svima vama, da se upišete u tako jedinstven i nezaboravan program.

Teško je reći šta bih promijenio, ali bih želio da ohrabrim ljude da vrate povjerenje u sebe, jedni u druge, u svoju moć, potencijale i sposobnosti, kako bi se mogli suočiti sa izazovima u svom svakodnevnom životu. U tom smislu bih želio da promijenim atmosferu naučene bespomoćnosti. Moguće su promjene, i to promjene na bolje. Volio bih da mogu da dam ljudima motivaciju, inspiraciju i volju da rade na stvaranju njihove nove realnosti, tako da mogu da preuzmu stvari u svoje ruke. Ne bih želio da ljudi čekaju na promjenu koja bi trebala doći odozgo, u pristupu odozgo prema dolje, ali bih želio da vidim više lokalnih inicijativa i pokreta. Želio bih da vidim energiju među ljudima i pristup odozdo prema gore, više samoupravljanja i više samopouzdanja. To je nešto što bih želio da promijenim, da ljudi imaju i preuzmu aktivnu ulogu u svakodnevnom životu i postanu učesnici, a ne samo posmatrači i pasivni svjedoci tih promjena.

Želio bih da vidim Bosnu i Hercegovinu u mirnom okruženju, prije svega, gdje su nacionalne i religijske tenzije stvar daleke prošlosti i samo loše pamćenje. Želio bih da vidim održive inicijative, ekološke, ali i ekonomske. Zapravo bih želio da vidim holističku političku i društvenu transformaciju, regenerativnu kulturu i zdrave oblike ponašanja, koji bi bili orijentisani na sveprisutno ljudsko blagostanje. Želio bih da vidim konfederaciju autonomnih malih lokalnih projekata i inicijativa, zasnovanih na saradnji, a ne konkurenciji i rivalstvu. Želim da vidim društvo zasnovano na osnovnoj, neposrednoj demokratiji, ekonomiji koja ima za cilj zajedničko dobro, uzajamnu pomoć, solidarnost, toleranciju i uzajamno razumijevanje, jednakost, gdje bi se mjerio globalni indeks sreće i gdje bi građani susjednih zemalja mogli doći i učiti kako multikulturalno i multietničko društvo i raznovrsnost donose prosperitet i bogatstvo, kako ekonomsko tako i društveno i kulturno. Želio bih da vidim srećne stanovnike koji grade sistem, gdje je svako ljudsko biće cijenjeno i prepoznato, poštovano i tretirano sa manirima. Volio bih da Bosna i Hercegovina cvjeta i buja.

1995

Osjećam toplinu, nježnost i nostalgiju prema domovini, posebno prema rodnom gradu Cazinu. Tu potrebu koju imam da se svakih par mjeseci vratim svojim korijenima, udahnem bosanski zrak, osjetim naš mentalitet i naš način života.

Sam dolazak u Švicarsku i ta spoznaja da već kao dijete od 13 god. uzmem svoj život u svoje ruke i borim se za svoje ciljeve, te probijanje raznih ledova tokom odrastanja i školovanja, naravno uz punu pomoć roditelja.

Zdravstvene ustanove, koje su u katastrofalnom stanju, te medicinsko osoblje koje treba da ima ljepši pristup pacijentima.

Kao zemlju koja se turistički izgradila, gdje su mladi zaposleni i imaju perspektivu, jednostavniju birokratiju i ekološki osviještene građane.

1987

Ljubav i nostalgiju.

U mom životu? Pokretači su moji sinovi.

Ojačati ekonomiju, otvoriti fabrike, razviti proizvodnju i poboljšati zdravstvo. Vraćati omladinu u zemlju.

Među razvijenijim demokratskim zemljama.

2013. godine

Mati, otac, familija, prijatelji, kafa, ćevapi, raja :)

Shvatanje da se svijet ne vrti oko nas u BiH, nego da je on mnogo veći.

Sisteme: školski, društveni, zdravstveni i politički.

U EU i sa boljom infrastrukturom.

Kraja 1991. godine

Radost, čežnju, tugu i bol.

Kad sam zbog rata morao napustiti moj rodni kraj, i kada sam ovdje u Švicarskoj shvatio da sam sve izgubio i da moram ispočetka sve pokrenuti. To mi je bilo najteže.

Ukinuti RS I FEDERACIJU da BiH bude cjelovita i da bude svakome dobra. Zemlja za sve narode i narodnosti. Promijenio bih vlast i postavio prave ljude koji bi se za narod i državu borili. Ukinuo bih korupciju. Poboljšao bih socijalno, zdravstvo, obrazovanje, kulturu, zabranio bih uvoz a domaću proizvodnju pojačao i podržao.

Kao cjelovitu, bez ovih sadašnjih podjela (RS i Federacija BiH). Kao naprednu, sigurnu i uspješnu zemlju kako bih ja kao pojedinac mogao lično investirati u nju, ali i veliki strani invenstitori. Kao modernu zemlju sa autoputevima, željeznicama, novim bolnicama i školama, univerzitetima i fabrikama. I mnogo mnogo toga...

1991

Nemam baš sada nekih posebnih osjećaja glede cjelokupne Bosne i Hercegovine trenutno, ili možda nekim drugim riječima opisano: Gledam Bosance (i Bosanke), vidim Njemačku.

Babel: https://www.youtube.com/watch?v=sFJT_aDa9ew

Da: Gledam Bosance (i Bosanke), i vidim Bosnu.

Kao jednu državu u kojoj je broj imigranata iz: Švicarske, Njemačke, Austrije, Švedske i USA (ne ovih koji su rođeni u BiH pa otišli na privremeni rad u te zemlje, nego onih pravih stranaca) porastao za 30%.

2013. godine

Osjećam ponos i ljubav. BiH je moja domovina i uvijek je nosim u srcu.

Pokretanje vlasititog biznisa kroz koji namjeravamo poboljšati trenutno stanje uz humanitarni rad i promoviranje proizvoda sa BH etiketom.

Voljela bih promijeniti mentalitet i način razmišljanja mladih. Mišljenja sam da općenito premalo surađujemo. Ukoliko bi se udružilo više pojedinaca, više kompanija, više organizacija... mnogo više bismo mogli postići.

Kao stabilnu zemlju koja je dio EU i poželjna turistička destinacija.

1993. godine

Nostalgiju.

Dolazak u Švicarsku.

Ukinuo bih nacionalizam.

U EU.

23.04.1992. godine.

Osjećam sve što emocija nudi nostalgiju, tugu, radost, ljutnju, veselje, letargičnost, kao i nadu.

Kao dijete sam osjećao odbojnost Švajcaraca prema Bosancima i Hercegovcima. Svakodnevno privatno djelovanje bilo je usmjereno na popravljanje te loše slike. To privatno djelovanje dobilo je ambiciju da se i poslovno povežu te moje dvije države kroz stvaranja obostranog povjerenja i ukazivanja na mogućnosti saradnje bazirane na Fair Play odnosu.

Sigurno bih promijenio vladajuće raspoloženje ili moralno stanje naših sugrađana u BiH. Pokušao bih vratiti samopouzdanje i vjeru u to da su narodi Bosne i Hercegovine veoma vrijedni i od povjerenja kada se njihove vrijednosti cijene, da se samo zajednički može nešto stvoriti i to kada bi se većina držala nekih moralnih, ekonomskih i političkih pravila. Neophodno je da se pojedinci opet cijene kao ljudi i da se progresivno gleda u budućnost, a ne negativno i crno kako je to trenutno slučaj, jer narod koji sam sebe ne cijeni, ne može očekivati od drugih da ga cijene.

Volio bih vidjeti da je konačno našla neki zajednički put i da njime korača, te da se shvatilo da se neka pitanja ne mogu riješiti, ali da se malim koracima može ići naprijed što bi svim narodima donosilo boljitak. Volio bih vidjeti da opet ponosno korača Evropom i da bude pozitivna, progresivna i tolerantna država u Evropi.

1992

Ponos i žal. Nakon 18 godina boravka i školovanja u Švicarskoj vratio sam se u rodnu BiH. Već 6 godina živim ovdje i žao mi je da ključne promjene nisu na vidiku.

Povratak iz Švicarske u BiH.

Politiku, definitivno. Staviti ljude koji bi radili za društvo i državu a ne za svoj lični interes.

Gdje je Švicarska sad.

1992. godine.

Povratak, definitivno.

Biti dio domovine i onda kada si izvan nje.

Urediti sistem školstva, zdravstva, društvo u cjelosti, odnos prema politici i načinu življenja.

U uređenom sistemu, gdje je čovjek prioritet iznad svih drugih vrijednosti.