Firme ''Task Force'' i ''El Mundo'' Tatomira Jovičića bave se organizacijom muzičkih i kulturnih događaja,  od organizacije parkinga automobila do prodaje karata, transporta ljudi i opreme, i svim ostalim što se tiče organizacije muzičkih festivala i kulturnih manifestacija. Već 12 godina njegove firme sarađuju sa Montreux jazz festivalom, jednim od najznačajnijih muzičkih festivala u Švicarskoj i na svijetu. Na početku je Tatomir imao samo jedan mali bar na Montreux jazz festivalu koji se svake godine povećavao, a sada je to centralno mjesto za okupljanje kada se koncerti završe, pred kojim publika stoji u redovima. Sarađuje i sa Label Suisse festivalom koji postoji već 14 godina u organizaciji Radiotelevizije Švicarske i na koji se pozivaju svi glavni domaći bendovi i koji posjećuje preko 100,000 ljudi. Tatomir se brine za sve što je F&B, ''food and beverage'', odnosno hranu i piće, za tri pozornice i za sve što je potrebno umjetnicima. Ostali festivali sa kojima sarađuje su Rock Oz'Arènes, Zofingen Heitere Open Air, Opus One i razni drugi u francuskom i njemačkom govornom području.

Tatomir Jovičić je stigao u Švicarsku 1992. godine kada je imao 18 godina. Bio je sam i, kako kaže, ''sve sam potpuno sam učio''.

''Odmah sam se počeo zanimati za to kakav je život u Švicarskoj i odmah sam počeo učiti jezik, što mi je puno pomoglo. Počeo sam da se družim sa Švicarcima, Italijanima, Portugalcima i Španjolcima. U Švicarskoj je zaista bogatstvo to što ima puno različitih nacija. Morate da budete pozitivni, da volite ljude, da prilazite sa osmijehom, prijateljski i motivisano. Naši ljudi se ponekad opiru uključenju, jer ne poznaju dobro jezik i švicarsko društvo i onda ih taj otpor sprečava da napreduju koliko bi zapravo mogli prema svojim kapacitetima. Nije uvijek išlo sve glatko. Bilo je raznih situacija i prepreka, jer uvijek u poslovnom svijetu idete gore-dolje, imate razne dileme, tržište se mijenja, konkurencija je veća, i to je uvijek svakodnevna borba. Ali, znate, kada se ujutro probudim, ja idem na posao sretan, jer volim to što radim. Radim zaista puno, ali volim to što je moj posao, to me čini zadovoljnim, zarađujem normalno i ne bojim se onda prepreka. Ovdje mi je dobro i, da, zadovoljan sam''.

Sve je počelo tako što je Tatomir napravio jedan štand sa koktelima u kokosovim orasima na jednom festivalu. Ubrzo nakon toga je napravio cijelu kampanju za brend ''Malibu'' za promociju ovih koktela. 

''Shvatio sam da je jako važno imati dobru ambalažu za proizvode i to je bio početak moje saradnje sa firmom iz BiH, ''Bekto Precisa'' iz Goražda, koja je počela da proizvodi mini shakere i razne stvari od plastike koje sam prodavao na festivalima u Švicarskoj. Za firmu ''Bekto Precisa'' sam se odlučio zbog toga jer su odlični, imaju dobru tehnologiju i mogu da prave komplikovanije stvari. Kalupi po kojima oni rade su veoma skupi u Švicarskoj, a ''Bekto Precisa'', firma koja se bavi inovacijom kalupa i ambalaža, znatno je jeftinija. Mogli smo bez problema da plasiramo te proizvode na švicarsko tržište''.    

Slijedeći korak koji je Tatomir napravio bila je izrada rasklopljivih štandova za festivale koji su laki i praktični za transport. Štandovi su bili od drveta i odmah je uspio da proda 40 takvih štandova kompaniji Fosters Beer.

''Pošto je potražnja bila velika, odlučio sam da osnujem proizvodnu firmu u Sarajevu ''Tatko'' koja radi već 14 godina. Firma se bavi stolarijom, a materijal koji pravimo u BiH izvozimo za potrebe festivala u Švicarskoj. Za Coca-Colu smo radili ležaljke i stalke za skije. Znate, po planinama u Švicarskoj možete naći stalke za skije od drveta iz BiH!''

Ova firma je bila razlog iz kojeg je Tatomir često putovao u BiH, družio se sa ljudima, razgovarao i sretao se sa ljudima širom BiH. Njegovi česti odlasci u BiH rezultirali su jednom novom idejom koja je dovela do osnivanja farme Zlatni sir, na 43 km od Foče, na kojoj se proizvodi bh. gruyère sir.

''Moj deda je živio u Sarajevu, bio je trgovac drvetom i nekada davno je kupio komad zemlje na vrhu kanjona Tare. Moja baka je poslije Drugog svjetskog rata živjela tamo preko ljeta sa troje djece, obrađivala zemlju, držala stoku i bavila se poljoprivredom. Ja sam svako ljeto išao po mjesec dana na to imanje da pomognem baki i sa njom radio, plijevio, sadio, okopavao, čuvao krave i ovce sa seljacima i upoznavao taj predio. Moj otac je uvijek trčao svaki vikend da tamo boravi i obrađuje zemlju. Za vrijeme rata tokom 90-ih, baka je bila u Sarajevu i sve je to postalo zapušteno i počelo da propada. Poslije rata smo tata i ja počeli da tu zemlju malo obrađujemo i da bar pokušamo da je zaštitimo od propadanja, međutim, u cijelom okruženju je bilo sve manje i manje seljaka, stoke i poljoprivrednika, sve je nestajalo. I onda, poslije rata, ostali su samo stari ljudi, koji su imali po jednu kravu, dvije, tri ovce, i to je bilo žalosno vidjeti. Švicarci su ponosni da vide krave i ovce kada idu na ispašu, a i mi smo nekada takvi bili, ali sada ljudi u BiH ne žele da se bave poljoprivredom i stočarstvom. Švicarci pažljivo planiraju i strpljivi su. Ako kupite dvije ovce, slijedeće godine ćete imati četiri i tako stado raste, pa se prodaje i može da se zarađuje. O svemu tome sam pričao sa ljudima u BiH i kome god sam pričao o svojoj ideji da osnujem farmu, rekli su mi, ma ne, to nije ovdje moguće, ne možeš ovdje ništa da napraviš, država ništa ne pomaže. Ja sam im rekao, pa ni švicarska država ne pomaže, možda i pomaže kasnije, kada već nešto napravite, ali vi morate sami da počnete i da nešto proizvedete.

Kada je moj otac umro u Bosni, to cijelo imanje je ostalo na meni da se brinem za njega. Uz sve svoje obaveze, nisam još mogao da uzmem dva, tri mjeseca slobodno i da se ljeti brinem za to imanje i sadim krompir, mada bih to jako volio. Imao sam obavezu da održim imanje, jer su svi moji ranije to uspijeli i nisam mogao da dozvolim da ono propadne. I tako, na imanju mog djeda, zajedno sa Predragom Džakulom, poslovnim partnerom, koji je radio sa mnom u Švicarskoj, osnovao sam farmu za proizvodnju sira visoke kvalitete, bh. gruyère sira, koji smo nazvali ''Zlatni sir'', a tako se zove i naša farma. Analizirali smo travu, vodu, uslove za ispašu krava i započeli avanturu koja traje već četiri godine''.

Tatomir i njegov partner odlučili su da uvezu švicarsku rasu krava ''Swiss Brown'' koja daje velike količine mlijeka. Uvezli su 15 krava iz Slovenije, jer je tako bilo jednostavnije i jeftinije nego da ih uvezu iz Švicarske.

Za zrenje ''Zlatnog sira'', bh. gruyère sira, potrebno je godinu dana, a Tatomir je odlučio da odredi visoku cijenu ovog kvalitetnog sira, iako nije bio siguran da li će tržište u BiH biti otvoreno za tako skup sir.

''Svi su nam govorili da nismo normalni, da je sve to skupo i drugačije i da to neće niko kupovati. I onda se desio Sajam vina u Hotelu Evropa u Sarajevu 2015., gdje su bili ambasadori, razni domaći i strani gosti, i već prvi dan desio se uspjeh. Sir je dobio visoke ocjene kvalitete, svi su ga probali i htjeli da ga kupe. Prišli su nam predstavnici poznatih restorana i tražili da kupe sir. I zaista, danas se on jede u svim poznatim restoranima u Sarajevu. Cijena sira je dosta visoka za naše tržište, ali se kupuje. Vinari također traže ovaj sir. Morali smo da kupimo još krava, da bimo imali i slijedeće godine dovoljno sira za prodaju. Do kraja 2016. imat ćemo 50 muznih krava. Troje ljudi se brine za farmu, Predrag, moj partner, i još dva radnika. Krave su vani, pasu travu i imamo certifikaciju da je sir organski proizvod''. 

Pošto se farma Zlatni sir nalazi na visini od 1200 m, na vrhu kanjona Tare, Tatomir se suočio sa dva problema: neadekvatnim putem i prekidima u napajanju strujom.

''Put je loš, a opština nije htjela da popravlja put sa obrazloženjem da na toj visini nema nikoga. Ja sam ih pitao kako misle da se ljudi vraćaju i bave poljoprivredom, ako ništa ne popravljaju i ne ulažu u dalji razvoj. Napravimo poneki korak naprijed i to nam je motivacija za dalje. Napreduje se, malo na naš bosanski način, ali se napreduje. Najvažniji je rad. Naši ljudi stanu i navode sve moguće razloge zašto ne mogu da nešto naprave i onda više ni ne pokušavaju. Ali, ako radite, stalno pokušavate i imate strpljenja, onda možete i da uspijete.

Najveći problem je, zapravo, bio uvoz, jer postoje neki zakoni koji nisu baš logični. Ali, morate biti uporni, razgovarati sa ljudima, sa veterinarima, poljoprivrednim fakultetom, sa opštinom, stalno objašnjavati i onda uspije. I moram reći da su nam svi izašli u susret, jer je ova farma neobičan i originalan projekat, znate, nisu vjerovali da neko hoće da dođe u Bosnu da čuva krave! (smijeh…). Obično ljudi sa sela neće da se bave poljoprivredom i stočarstvom, iako imaju izvanredne uslove, a ljudi iz grada se više interesuju za ovaj vid poljoprivrede i žele da idu na selo i rade u prirodi''.'.

Tatomira već kontaktiraju porodice koje žele da započnu mini mliječne farme i da se udružuju u veće farme. On smatra da u BiH postoje odlični uslovi za uzgoj stoke i proizvodnju mlijeka i da je važno održavati kvalitet mlijeka i sireva. Dvije porodice u BiH i dvije porodice na Zlatiboru u Srbiji su već uvezle krave i spremne su da počnu da prave ''Zlatni sir'' od novembra ove godine.

Tatomir objašnjava šta je bile njegova glavna motivacija da započne proizvodnju sira u BiH: 

''Cilj čitavog ovog projekta je da se pokaže ljudima da se može! Kada dođete u BiH i bilo koju ideju nekome saopštite, odmah ćete se suočiti sa negativnim stavom koji najviše demotiviše mlade ljude. Reći će vam, ma ne može to kod nas, ti ne znaš kako to ovdje funkcioniše, kod nas je komplikovano, ti ne razumiješ i sl. Mi smo puno putovali po Bosni, pričali sa poljoprivrednicima, stočarima i ljudima koji su pokušavali da naprave farme i svi su nam govorili, ma vi ne znate, to se ne može, vi to nećete moći prodavati, vi ne živite ovdje, pa ne znate... I ja sam tvrdoglavo samo htio da pokažem da se može. Onda su mi govorili, pa ti to možeš samo zato što si došao sa novcem iz Švicarske. Naravno, novac je pomogao, ali samo da se ubrza proces. Neko danas može da počne i sa pet krava koje ne koštaju ni pola jednog auta koje svi ljudi voze u BiH, i da polako za pet, šest godina dođe na status od 50 krava i da se od toga lijepo živi, čak i više porodica. Jedina stvar koja se mora je da se radi. Nisam očekivao da će bh. tržište ovako dobro reagovati i ja sam prezadovoljan''.

Tatomir ima ideje i za nove projekte, među kojima je i projekat za razvoj turizma koji bi se pokrenuo uz farmu ''Zlatni sir''.

''Već smo napravili tri bungalova uz farmu. Nedavno nam je bila u posjeti francuska ambasadorica, bili su i japanski i švicarski ambasadori sa suprugama. Supruga japanskog ambasadora, ona i suprug su tu već četiri godine, je rekla da joj je to bio najljepši dan u BiH. Ideja je da se razvija agroturizam i opšti turizam, jer farma se nalazi na vrhu najvećeg kanjona u Evropi. Poslije Velikog kanjona u Sjedinjenim Američkim Državama to je drugi kanjon po dubini na svijetu i zaista nije iskorišten, osim za rafting.  Svi znamo da je BiH komplikovana zemlja, ali mislim da se može dosta stvari napraviti, samo treba raditi i biti uporan. Veliko je zadovoljstvo nešto napraviti kod kuće i imati razloga za odlazak i uživanje u svojoj zemlji''.

Tatomir Jovičić živi i radi u gradu Lausanne sa suprugom i troje djece.

Za dodatne informacije posjetite web stranicu www.zlatnisir.com.