Sarajka Emina Smailbegović: Književnica i najmlađa doktorantica rimskog Univerziteta La Sapienza
Emina Smailbegović rođena je 1996. godine u Sarajevu. Djetinjstvo i osnovnoškolske dane provela je u Brezi. Iako dolazi iz porodice matematičara, još kao djevojčica otkrila je talenat i ljubav prema umjetnosti – počela je pisati svoje prve priče i učiti svirati klavir u Osnovnoj muzičkoj školi u Brezi. Slušanje klasične muzike i mnogi sati vježbanja klavira i čitanja različitog štiva, postali su njena svakodnevica.
Zbog njenog predanog rada i posvećenosti, Eminini roditelji odlučili su podržati njene snove i njenu odluku da svoju muzičku naobrazbu nastavi u Tuzli. Sa samo 14 godina napustila je sigurnost porodičnog doma i zakoračila hrabro u svijet. Tokom svog srednjoškolskog muzičkog obrazovanja, upoznala je profesoricu Aidu Muharemagić Gavrilovu, jednu od najboljih pijanistica u bivšoj Jugoslaviji. Rad s profesoricom i učenje od nje ostavili su veliki trag na Eminin kasniji muzički put. Ohrabrena profesoričinom podrškom i savjetima, ona je odlučila studirati muziku i otići iz BiH.
Godine 2014, dok je još uvijek bila u srednjoj školi, Emina se prijavila na konkurs za program razmjene i stipendiju koju redovno objavljuje italijansko Ministarstvo vanjskih poslova. Nakon položenog prijemnog ispita na Muzičkom konzervatoriju u Veneciji, ona je i zvanično započela trogodišnji studij klavira.
„Nije bilo jednostavno preseliti se u novu sredinu, živjeti u drugoj kulturi. Ali navika, upornost i vezanost za muziku su mi pomogli da se brzo naviknem. Na Konzervatoriju sam upoznala ljude slične meni. Ljude koji dijele istu strast za muziku i žele da idu na koncerte i u operski teatar. Mnogo je lakše kad ste okruženi ljudima vaših godina koji imaju ista interesovanja. To vam pomaže da nova sredina postane vaš novi dom".
Nakon što je diplomirala klavir i magistrirala muzikologiju, Emina je tokom prakse u Institutu za muziku pri Univerzitetu u Beču shvatila da se želi nastaviti baviti istraživanjem i upisati doktorski studij. Uz pomoć svog profesora Antonija Rostagna kojeg, je upoznala tokom master studija, godinu dana se vrijedno pripremala za težak prijemni ispit na Univerzietu La Sapienza u Rimu. Od više od 80 prijavljenih, na kraju je bila među prva tri primljena studenta i tako, sa samo 24 godine, postala najmlađa doktorantica čuvenog rimskog Univerziteta La Sapienza.
U fokusu Emininog doktorskog istraživanja je analiza recepcije i muzičkih ukusa nakon Francuske revolucije:
„Želim istražiti šta se to promijenilo i koje su operske arije izvođene u kućama buržujstva, koje se rađalo u tom periodu. Riječ je o muzičkim kolekcijama s početka 19. stoljeća koje se nalaze u Genovi, Veneciji, Veroni, Parmi, Firenci, Beču. Već sam obišla gradove na sjeveru Italije i prikupila potrebne podatke, a trenutno dio svog istraživanja radim u bečkom Institutu za muziku kao PhD visiting student.“
Počeci spisateljske karijere „VIA APPIA“
Inspirisana Venecijom (i svime, do tada, proživljenim), Emina je 2016. godine počela raditi na svom romanu prvijencu „Via Appia“, isprva misleći da će to biti kratka priča. Kad je književnik i kolumnist Andrej Nikolaidis pročitao prvi rukopis, rekao joj je da napisano mora obavezno i objaviti. Poslušala ga je i roman je objavljen 2019. godine.
„Ja ne vjerujem u to da nešto može da dođe i da se desi odjednom da bi neko sjeo i napisao roman. Vjerujem da iza pisanja stoji težak rad. Mislim da su to procesi i mislim da se kroz čitanje dođe do toga. Za dobro pisanje treba prvo dobro čitati. Uz rad i istraživanje oblikovat će se vaš stil, rečenica, detalji koji određuju sve i po kojima ćete biti prepoznatljivi. Tokom pisanja romana „Via Appia“ to se desilo podsvjesno“, objašnjava Emina.
Via Appia je najstarija cesta Evrope i jedna od najstarijih antičkih rimskih cesta koja je povezivala Rim s jugom i jugoistokom Italije. To je put koji je vodio iz Rima u Brindisi, luku koja gleda prema jadranskoj obali i prema "našem" dijelu svijeta. Glavni junak Emininog romana, Kozimo Meštrović, proći će putem koji povezuje prošlost i sadašnjost.
Emina pojašnjava da se Kozimo vraća u prošlost jer i on, kao i njeni drugi likovi, nije mnogo entuzijastičan po pitanju budućnosti:
"Kozimo ne gleda s radošću na budućnost. Njega, ustvari, muči prošlost. To je oslikan odnos postmodernosti, odnosno vremena u kojem živimo i u kojem se ovi likovi nalaze, naspram modernosti i svega onoga što danas znamo da modernost jeste, a ona je nesređena, haotična, poremećena. Čak iako nisu doživjeli direktno rat, moji likovi, kao i mi u stvarnosti, nose sa sobom duboke rane. Oni nose breme cijele te prošlosti koju nisu nužno doživjeli, ali neko njihov jest. Mi snosimo posljedice toga. Kozimo je svjestan da ne može da promijeni ništa jer je prošlost nemoguće mijenjati".
U svoj roman prvijenac Emina je tako utkala i svoje ubjeđenje da je malo vjerovatno da će nas muke spasiti neka velika revolucija ili neka nevjerovatna promjena u društvu. Promjena radije počinje u i s nama samima:
„Ja sam više za upornost i za to da uradimo onoliko koliko možemo za sebe i na sebi. Svako je dužan da radi na sebi što je više moguće, a kad bi se to desilo, onda bismo mogli očekivati neku veliku i bitnu promjenu u društvu. Bez toga, nema ništa. Moje pisanje, recimo, konkretno doprinosi našem jeziku i našoj književnosti. I nisam jedina, mnogo je mladih ljudi koji su sjajni. Imaju kapacitet elaboracije kulturoloških ideja i kreativnost kakvu nisam vidjela kod ljudi koji su, naprimjer, generacija mojih roditelja.“
Starije generacije i mediji, kaže Emina, često neosnovano napadaju mlade ljude, govore loše o njima i optužuju ih da su apatični, tromi i nezainteresovani:
„U BiH je to izraženije, ali postoji takvo mišljenje i u Austriji i Italiji, Njemačkoj, Španiji. I ja sam kritički nastrojena, kritikujem i sebe i svoje kolege, ali kritika treba da bude konstruktivna. U mom drugom romanu „Strašna djeca Averroesova“ postoje tri dijela jednog filozofskog predavanja, a u jednom od njih profesor filozofije, koji je već u šestoj deceniji života, priznaje da oni (stariji) ne razumiju naš svijet. On priznaje da nas se optužuje i ima želju da nas razumije, ali ne tek tako, pro forme radi. Profesor priznaje da su naši svjetovi drugačiji.“
„Strašna djeca Averroesova“
Krajem marta 2022. godine Emina je objavila svoj drugi roman „Strašna djeca Averroesova“ u kojem pratimo dvije paralelne radnje. Jedna od njih smještena je u srednji vijek, a druga u 2019. godinu. U srednjovjekovnom ambijentu pratimo likove čuvenog islamskog filozofa Averroesa i retoričarke Akse. U savremeni kontekst smješteni su likovi profesora filozofije Jordija i arheologinje Celije. Prošlost i sadašnjost, kaže autorica, povezani su „na osnovu mimesisa, mitologije, filozofije i arheologije, jer su to univerzalne stvari koje su uvijek iste i koje žive i danas“.
Jedan od glavnih likova, po kojima je roman i dobio ime, je Averroes (ili Ibn Rušd), filozof koji je pisao osvrte na Aristotelove metafizike i rasprave, i bio vrstan poznavatelj sudske prakse i islamskog prava, medicine i teologije. Kao jedan od rijetkih koji je u tadašnjoj Evropi poznavao starogrčki, Averroes je uspio oživjeti interes za Aristotelovu misao kod zapadnjačkih filozofa i postaviti ideju i osnove evropskog racionalizma. Njegova sudbina bila je ipak tragična – obolio je od Parkinsonove bolesti i bio progonjen, a onda je i cijeli njegov opus spaljen i zaboravljen i u Evropi i u arapskom svijetu. U romanu autorica Averroesa oslobađa i spašava teške sudbine:
„Moja ideja je bila da napišem roman o identitetu, o tome koliko je kompleksan i fluidan, o tome koliko smo mi toga zapravo u isto vrijeme. To dijelom uključuje i filozofiju, ali Averroes i njegova predavanja samo su dio romana koji ima svoj zaplet“.
Dio priče smješten u (našu) sadašnjost koji prati nekadašnje ljubavnike Jordija i Celiju završava tragično. Njihov dvoje, kao i Kozimo Meštrović, više ne pronalaze ništa u ovdašnjem i sadašnjem,i nose teret svojih roditelja i prošlosti kojeg ne mogu da se oslobode i kojih, odabravši filozofiju i arheologiju kao svoje pozive, i ne žele da se oslobode. To ih odvodi u nesreću. Kao ni Kozimo, ni njih dvoje nisu direktno učestvovali u ratu, niti su ih podijelila frankistička uvjerenja Jordijevih i republikanski stav Celijinih – prošlost je njih odredila na drugačiji način.
U romanu i onom njegovom dijelu koji je smješten u savremeno doba, briljantni članovi društva prezreni su. Posljedica je to, primjećuje Emina, statusa koji filozofija, kao i klasična muzika, imaju i ubjeđenja da su one rezervisane samo za sofisticiranu elitu i aristokraciju.
„Veliki jaz postoji zbog akademske zajednice. To nisu teme rezervisane samo za određene pojedince i to su stereotipi, kad kažemo da neko ne može da razumije filozofiju ili klasičnu muziku. Baviti se filozofijom ne znači samo sjediti nad knjigama i studirati određenog autora, njegovu misao ili intepretacije. Filozofija, kao i klasična muzika, važna je za život, ona treba da pomogne konkretno nama i društvu, i ona nikad ne postoji zbog sebe same. One su potekle od čovjeka i društva i treba ih što više približiti ljudima. Kao i u svakoj drugoj stvari, kad ih razumijete, onda vam više nisu daleke i nemate odbojnost spram njih“.
Planovi za budućnost
U skorijoj budućnosti Emina planira nastaviti raditi na svom istraživanju, napisati doktorsku tezu, predavati klavir, uživati u operi. Ne želi i ne nada se instant uspjehu. Sve što radi, radit će i dalje bez žurbe i dozvoljavajući da stvari idu prirodno i svojim tokom. U Bosnu i Hercegovinu ne planira se vratiti jer smatra da ima puno više šansi u Italiji ili u Austriji, za nastavak bavljenja onim što voli. Voljela bi nastaviti živjeti u Rimu jer voli italijansku umjetnost, raznovrsnost, estetiku i klasičnu muziku.
Uz želju da, uz puno sreće i uspjeha, nastavi zapisivati u riječi i izražavati u muzici svoje spoznaje o svijetu, na pitanje o poruci za mlade ljude, Emina nam odgovara:
„Mladi ne vole da im se nešto poručuje, ali ako moram, onda bih im rekla da se naizgled čini da je u životu bolje biti mudar nego obrazovan (i pritom ne mislim samo na to da imate diplomu), ali da to nije tako. Rekla bih i da razmisle o kulturi jer ih ona jedino može učiniti slobodnim i kritički nastrojenim prema svijetu. Rekla bih im da mislim da vrijedi učiti i da se ne treba zaustaviti. A dodala bih i to da se svi moramo susresti s poteškoćama, ali da je bolje da se s njima suočimo danas i odmah, nego da cijeli život služimo mišljenju koje nije naše.“
Napomena: Preuzimanje dijelova ili cijelog teksta dozvoljeno uz obavezno navođenje izvora.
Prijavite se na naš newsletter i budite u toku!