i-platforma: Vi ste dijete prosvjetnih radnika. Kako su oni prihvatili Vašu odluku da se posvetite fudbalu?

Vladimir Petković: "Otac mi je bio profesionalni igrač, kasnije i trener. Otkad znam za sebe, išao sam na utakmice, bio u svlačionici, na klupi, sa igračima, sa loptom, tako da to je sve došlo spontano. Svakom roditelju je drago da se djetetu kroz sport stvara duh zajedništva, pobjednički duh. To je korisna životna škola i onima koji nastave da se bave tim i onima koji bi da upoznaju društvo u najmlađim godinama. Vidim i dan danas da roditelji više vole da djeca idu na sport, umjesto da budu na ulicama."

Igrajući u FK Sarajevo, vi ste bili dio generacije koja je ‘84/’85. osvojila titulu prvaka Jugoslavije i poremetila uobičajenu podjelu plijena “velike četvorke” (Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda, Partizan). Kako je bilo tada igrati za Sarajevo, pogotovo sa saznanjem da vam niko od njih nije bio ravan?

"Bilo je teško igrati za Sarajevo, jer je bila dobra generacija. Ja sam tad imao 20 -22 godine. Izboriti se za mjesto na suncu nije bilo jednostavno. Počeo sam već sa 16 da treniram sa prvom ekipom u kojoj su bili Sušić, Pašić, Hadžibegić i drugi veliki igrači koji su igrali za reprezentaciju. Te godine se sve posložilo. Drugarstvo i homogenost u ekipi je bila odlična. Dobro se radilo, sigurno nismo bili najbolji pojedinačno, ali kao ekipa jesmo."

Istina, u to vrijeme i nije bilo lako igrati za Sarajevo, s obzirom na to da ste uglavnom, kako se to kaže, sjedili na klupi. Da li vam je to smetalo?

"Jeste. Nema tog igrača kojem ne smeta da nije u prvom planu. Ali ne može se uporediti tadašnje vrijeme sa ovim današnjim. Danas se guraju mladi igrači i zbog zarade kluba i zbog toga da se što prije osamostale i pokažu da je moguće profitirati od toga. Prije je bilo jako teško, jer si morao dobro da ispečeš zanat, pokažeš dosta poniznosti prema starijim igračima da budeš u ekipi i nije to sve bilo jednostavno. Kako je kod nas u Bosni taj patrijarhat bio i ostao, tako se to odražavalo i u fudbalu. Postojao je ipak veći respekt prema starijima, a mladi su morali biti savršeni ili puno bolji da bi izborili mjesto u ekipi. Više puta sam bio nezadovoljan što sjedim na klupi, ili ponekad kad nisam bio ni među 18, nego na tribinama. Ali onda opet moraš to progutati i gurati naprijed."

Vaše mjesto na terenu zauzimali su vrhunski asovi. Možete li nam opisati kakav je igrač, a kakav čovjek bio u to vrijeme, i danas fudbalska legenda, Safet Sušić?

"Teško mi je pričati o njemu. Ipak je on bosanska, eks-jugoslovenska, evropska legenda! On je i u Paris Saint-Germainu ostavio traga. Nije se isticao nigdje i ni u čemu, osim u svom načinu igranja, a prvenstveno njegovo primanje lopte vanjskom nogom u punoj brzini, uz izbacivanje tri protivnika. Takva tehnika a pogotovo brzina koja se tada nije toliko tražila i cijenila, kod njega je pokazivala da je izvanredan igrač. A uvijek je bio ljubazan i spreman da pomogne. Takav je i ostao. Proživio je u Francuskoj, Turskoj. Ali ostao je, u suštini, onaj dobri Safet."

Na kraju ste se ipak naigrali, nadavali golova, ali u Švajcarskoj! Otkud je došla ta odluka, pokazaće se prava za nastavak vaše karijere?

"Ne znam je li bila prava. Vjerovatno sam mogao ili morao postići više nego što sam postigao. Ali na kraju sam vrlo zadovoljan. Kroz igračke dane naučio sam neke stvari koje su mi pomogle da postanem bolji i samouvjereniji trener. Došao sam u Švicarsku 1987. Krajem maja ili početkom juna te godine igrao sam utakmicu sa Sarajevom u Titogradu; dao sam gol, na kraju je rezulatat bio 1-1, a meni je isticao ugovor. U međuvremenu je moj otac bio u kontaktu sa Zlatkom Dupovcem u Zurichu. On me je spojio s jednim drugim menadžerom, pa sam došao na probu. Tada se nije moglo ići u inostranstvo prije 28. godine. I onda je došao Slavko Šajber za predsjednika Fudbalskog saveza Jugoslavije, zakon je promijenjen, po završetku ugovora se moglo ići izaći iz zemlje: ja sam bio među prvima koji je iskoristio tu mogućnost i sa nepune 24 godine, otišao vani."

Kakvi su bili ti prvi mjeseci u novom klubu, u drugoj zemlji?

Od prvog dana u Švicarskoj, pa evo sve i do danas, bila je borba cijelo vrijeme. Počelo je s tim da me niko nije dočekao u Cirihu, a ja sam znao samo ruski jezik, iz škole. Bio sam onda mjesec dana u St. Gallenu. U ono vrijeme samo su dva stranca mogla da igraju. Oni su imali Meclera i Jurkemika, igrače koji su nešto značili u evropskom nogometu, tako da nisam ostao tu. Približavao se kraj prelaznog roka. Morao sam povući neke odluke i ispostavilo se da je prevladao interes od Chura, u seriji B. Nije bilo čelendž lige. Tamo sam bio godinu dana, naučio malo njemački. Drugu godinu sam proveo u Sionu. Tamo sam bio treći stranac. Zanimljivo je da je trener Žilbert Gres htio da Baljić pređe u Xamax, ali na probu, iako je bio odigrao 35 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije. Takvi su odnosi bili, nisu svi gledali fudbalere kao skijaše. Nakon Siona sam igrao za Martigny-Sports, pa opet za Chur, i na kraju , između 1993 i 1998,. za Locarno i Bellinzona, u kantonu Ticino.

Kako je to izgledalo doći bez ikakvog znanja jezika, a morali ste igrati, integrirati se?

"Poslije par mjeseci došla mi je djevojka, sadašnja žena, pa smo odmah uzeli privatne časove njemačkog. Ona je govorila nešto engleski, pa smo se tako mogli sporazumijevati i družiti sa ljudima iz kluba. To je bio lijep period. Kad smo se prebacili u Sion, odmah smo počeli da učimo i francuski tako da se i danas, poslije više od 30 godina, mogu i na tom jeziku sporazumijevati. Šest mjeseci prije nego što sam otišli u Ticino uzeli smo kurseve italijanskog, i to je danas jezik kojeg najbolje goorim u Švicarskoj. Sve u svemu, moralo se stalno učiti i usavršavati."

Možete li naše čitaoce podsjetiti na neke od zvjezdanih trenutaka iz tog dijela igračke povjesti?

"U Sionu smo izborili kup UEFA, igrali smo u polufinalu. Sa Churom smo bili u finalu za ulazak u seriju A. Bila je to borba iz godine u godinu. Nije se zarađivalo puno, ali ta iskustva su značajnija nego matematički šta se postiglo na terenu. Sretan sam i što nisam imao velikih povreda. A stalno mi se dešavalo da kad napravim nešto dobro, izgubim sve, pa se onda moram potruditi da budem još bolji. Da li je to sreća, ili inat, ne znam."

Da li je logično da igrači poslije terena, ostanu uz njega, kao treneri? Čak ste jedno vrijeme bili i igrač i trener, uloga po kojoj je u historiju ušao Ruud Gullit. Možda su u tome uspješni samo veznjaci?

"To ne ide samo od sebe. Od samog početka, nakon dolaska u Švicarsku, sam radio sa juniorima. Ali treba najmanje šest godina da bi se završio trenerski ciklus škole. Ako neko počne razmišljati o tome tek sa 24 i više godina, prođe vrijeme. Ja sam već 1992 pohađao prvi kurs za trenere a kasnije sam istrovremeno i trenirao i igrao u prvoj amaterskoj ligi. Teoriju sam sam učio u raznim knjigama a praksu sam imao na terenu. Što se tiče veznih igrača, oni su sigurno navikli da dobro posmatraju igru kako bi imali što bolji pregled terena. Ja sam bio centarfor, ali igrao sam i desetku i šesticu, to mi je sigurno pomoglo. Aktivno sam trenirao i igrao skoro do 38. godine. Mnogim igračima je problem naći momenat kad odstupiti."     

Bili ste čak angažovani i kao nogometni stručnjak – dobrotvor. Kakva iskustva nosite iz tog perioda svog rada?

"Imao sam dosta padova, ne samo u karijeri, nego između svih tih ciklusa moje aktivnosti u fudbalu. Tada je bilo teško, ali sada vidim da je to bila dobra škola. Učio sam iz teških situacija i težio da dobijem nešto drugo. Često se dešavalo da nešto izgubim ali kasnije dobijem nešto još bolje. Krajem devetesetih i početkom dvijehiljaditih sam dvije godine radio sa nezaposlenima i organizovao poslove čišćenja zgrada i kuća u Tocinou . A onda je jedan računovođa to prekinuo pa sam tako opet ostao bez posla. Ostao mi je samo fudbal. Tražio sam posao i došao u vezu sa Caritasom koji je tražio socijalnog radnika. I tako sam počeo kod njih raditi. U međuvremenu sam sa Luganom skoro ušao u super-ligu, a onda ostao i bez toga. Kasnije me Bellinzona zvala da pređem kod njih. Već sam tih godina imao ponuda da postanem profesionalni trener, ali bih radio takoreći za dva franka, a ne bih možeš raditi kako hoću. Tako sam sam sebi rekao da ću ući u te vode samo ako naiđe prava mogućnost. A to mi se desilo sa Young Boys. Došao sam u Bern i tamo je sve bilo drugačije: puno kamera, novinari, veliki stadion sa umjetnom travom, razne mogućnosti." 

A kakva iskustva imate sa međunarodne scene, iz Turske, Italije?

"Veoma dobra! Meni je sa Young Boys krenulo dobro, protiv Tottenhama,  Fenerbahçea. To je bila mogućnost da dođu drugi klubovi da vide igrače. Lazio je naprimjer gledao Lulića, vidjeli da mi interesnatno igramo, pa su se onda zainteresovali za trenera. Poslije Jang Bojsa sam otišao osam mjeseci u Tursku. To je bilo super iskustvo. Radilo se o ekipi koja je tek ušla iz serije B u seriju A i sve se moralo rekonstruisati. Gazda je izgubio dva miliona, nije se razumio u tu vrstu posla, radio je sa lješnicima (smijeh). Svidio mi se život u Turskoj: stekao sam mnogo prijatelja, zavolio hranu. Na početku sam imao prevodioca i pomoćnog trenera, ali mi je radio iza leđa, pa sam ga nakon dva-tri mjeseca poslao kući. Naučio sam brzo na turskom da vodim treninge. Poslije Turske sam trenirao Sion a uspostavio i prvi kontakt s Laziom, u situaciji kad su Sionu oduzeti bodovi, prijetilo im je ispadanje iz lige. Naučio sam govoriti istinu, pa sam rukovodstvu Siona rekao da iako imam kontakt sa Laziom, pristajem na još jednu godinu ugovora ako ostanemo u ligi. I oni su to prihvatili. Našao sam nespremnu ekipu koja nije trenirala, koja je samo čekala da se trening završi i da idu kućama. A onda smo protiv Aarau pobijedili i ostali u ligi. A onda sam dobio poziv od jedne osobe koja mi kaže da već te noći trebam doći u Rimu, da hoće da razgovaraju sa mnom. Do oko 19 sati imam još trening u Sion, a onda sjedam u mali avion i letim za Rim. A kada sam stigao, nema nigdje nikoga! Upravio kao što mi se desilo na početku, kada sam iz Sarajeva došao u Zurich. U Rimu su mi javili da su ih pratili novinari, nisu htjeli da se zna, pa mi dali adresu nekog hotela. Uspio sam da ga nađem i da pričam s njima. Sutradan sam već u 11 sati već bio na treningu u Sionu, a niko nije znao da sam bio u Rimu. Ali da sam te sezone ispao sa Sionom, ne bi bilo ništa. Onda sam ponovo otišao u Rim, skrivao se od novinara, sve dok nisam potpisao. Na prvoj konferenciji za štampu je došlo oko stotinu novinara. Postepeno sam sticao iskustvo, nisam preskakao stepenice."

Na kraju, ili novom početku, zabilježili ste veoma uspješne nastupe kao trener nogometne selekcije Švajcarske. Razlikuje li se, i na koji način, pozicija selektora, od pozicije trenera kluba?

"Ja selekcioniram, a nisam to nikad htio. Uvijek sam želio biti trener. A igrači u reprezenetaciju često dođu kao na aktivni odmor. Ja sam želio da radimo, da im dam neke inpute, svoje ideje. Možda u početku i previše, ali su se počeli asimilirati, počeli su davati rezultate. Prve dvije utakmice smo izgubili, od Engleske i Slovenije. Razlika je ogromna u tome što ovdje možeš da imaš dvije tri dodirne tačke koje igrači razumiju, a u klubu svaki dan možeš brže raditi. U oba slučaja je važna matematika. Ako imaš matematiku, bodove, sve je lakše. Zadovoljan sam što sam uspio stvoriti jedan poseban način igre u reprezentacij. Jer malo je rerezentacija koje imaju svoj karakterističan način igre. Često se dešava da reprezentacije koje imaju bolje, individualne igrače, imaju veće šanse da pobijede. A mi smo došli na nivo da s tim ekipama možemo da se nosimo zbog timske snage. Da nije bilo ritma na treninzima, da nismo radili kao što se radi u klubovima, da kao trener nisam zahtijevao maksimum, ne bi bilo takvih rezultata."

Šta je slađe, zabiti gol ili zabilježiti bodove, osvajati pehare?

"Osvajati pehare, ali ima i ovo prvo svoje čari. "

Danas se nogomet igra brzo, sa brzim prelascima iz faze odbrane u fazu napada. Mnogi to nazivaju totalnim nogometom. Koristili ste jedno vrijeme prilično avangardnu taktiku 3-4-3. Imate li neku svoju nogometnu filozofiju i možete li uporediti umjetnost te igre nekad i sad?

"Govorili su mi da igramo staromodan nogomet. Ali moguće je igrati samo ono što ti dozvole igrači. Ja sam imao sreću da sam imao tu vrstu igrača. I sad, u reprezentaciji, mi je najvažniji bio mentalni aspekt, da možemo igrati protiv svakoga i razviti pobjednički mentalitet. U svim ekipama sam uspio da razvijem takav pristup. Tehnika i taktika su preduslov ali kada je čovjek  jak u glavi, onda sve ide lakše."

Koji vas izazovi očekuju u budućnosti, odnosno koje ste zadatke i ciljeve sebi postavili za dalje?

"Danas dati maksimum, a sutra biti bolji nego danas!"

I za kraj, zamolio bih Vas, pošto je ovo intervju za portal posvećen dijaspori BiH, da nam opišete svoja sjećanja i današnji osjećaj zemlje iz koje ste porijeklom i mišljenje o onoj koja je u našoj domovini san – Švajcarskoj?

"U vrijeme moje mladosti smo imali više mogućnosti. Bio je to lijep i raznolik život. Danas se mnogo toga iskomplikovalo, a najgore od svega je što ima dosta ljudi koji imaju nedovoljno novca. Da nije nas, dijaspore, mnogi bi još gladovali. Ključno je to što je nekada u BiH bilo dosta industrije, a sad je ne vidim. Moja želja je da se sve manje priča o nesuglasicama, da ima što manje prepucavanja, da se shvati da smo stvoreni da živimo zajedno."

Izvor fotografije: reprezentacija.ba