Gradsko Kino Basel: LORDAN ZAFRANOVIĆ -Pjenušava kinematografija protiv zaborava
Kao formativna figura obnoviteljskog pokreta Crnog vala, Zafranović je izumio žanr jugoslovenskog partizanskog filma sa svojim kultnim filmom Okupacija u 26 slika: Na pozadini bujne mediteranske kulise suprotstavio je veselje mladosti dolaskom zla fašizma i rezultirajućim raspadom društva. Zafranović stoji sa svojim filmovima punim života i vrebajućih katastrofa protiv zaborava vlastite istorije. I tako, u svom apokaliptičnom epu o ikonoklazmu Zalazak stoljeća (Testament L.Z.), završenom u egzilu, on dijalektički vodi od povijesnih hitaca ispaljenih u Marseju do današnjih devedesetih.
Gradsko Kino Basel je vrlo počastvovano što će u novembru dočekati dalmatinskog maestra u Baselu! Po prvi put u Švicarskoj prikazuju se najvažnija djela ovog opsesivnog kinematografa u retrospektivi od deset dijelova.
Dalmacija i Lordan Zafranović
S Lordanom Zafranovićem Gradsko Kino Basel odaje počast jednom od velikana jugoslovenske kinematografije. Ali ako neko sada očekuje uobičajene balkanske klišeje ili partizanske vesterne, pogriješio je. Zafranović je vrlo politički orijentiran autor. Njegov dom je Dalmacija, prekrasna obala istočnog Jadrana sa svojim priobalnim otocima. Dalmacija - to je Mediteran grčko-latinske kulture sa svojim herojskim i božanskim legendama. To su venecijanski gradski dvorci s patricijama koji govore italijanski i slavenskim zaleđem. Ovo je katolički krstaški rat u borbi protiv bizantsko-osmanskih osvajača. 1918 godine, Dalmacija se pridružila novoosnovanoj Jugoslaviji, danas pripada Hrvatskoj.
Lordan Zafranović intenzivno i kreposno vizualizira dalmatinski način života. Hvata ljude u njihovom svakodnevnom životu, promatra njihove navike i utjecaj mediteranske podnevne vrućine na njihov um. Zanimaju ga situacije u kojima dobra vremena izmiču i dolazi do katastrofa, a ne bježi i od gledanja korijena zla: poput legendi grčkih kumova, takva vremena stavljaju ljude na kušnju i otkrivaju srž njihovog bića. Zbog svog nepotkupljivog, humanog stanja duha, Zafranović je morao napustiti matičnu zemlju kada su početkom devedesetih izbili jugoslovenski ratovi. Njegovi su filmovi nestali u bunkeru - danas uživaju kultni status.
Opus
Osamdeset filmova i suradnja na više od stotinu scenarija opus je ove opsesije kinematografijom. Ovaj prirodni talent započeo je filmsku karijeru sa 16 godina u Kino Klubu Split, gdje je proveo djetinjstvo i mladost nakon Drugog svjetskog rata. Kamerom od 8 mm eksperimentirao je sa slikom i zvukom, prostorom i vremenom. Čak i tada, kratkovidni muškarac razvio je svoj nepogrešivi formalni potpis uz pomoć prepoznavanja uzoraka i podešavanja fokusa.
1966. godine Zafranović je prešao u profesionalce i preselio se u Zagreb. Postao je suosnivač legendarnog samoupravnog Filmskog Autorskog Studija (FAS) sa producentom Krunom Heidler. Rezultat su bili impresivni, formalno potpuno različiti crno-bijeli kratki filmovi Poslijepodne (puška) i Ljudi (u prolazu), koji oba pripadaju Crnom Valu jugoslovenske kinematografije. Ovaj visoko inovativni i istovremeno društveno kritički filmski pokret šezdesetih i ranih sedamdesetih godina, koji uključuje Dušana Makavejeva (W.R. - Misterije organizma, 1971.) i Aleksandra Sašu Petrovića (Skupljači perija, 1967.), bio je pod oštrom kontrolom državnih cenzurnih vlasti, jer je služio kao ogledalo za politički sistem.
Prag i boja
Zafranović se prvo otvorio prema prilici da studira u praškoj filmskoj školi FAMU kod oskarovca Elmara Klosa. U svom prvom dugometražnom filmu za veliko platno, Nedelja, pušta šest osoba da plutaju u stilu Nouvelle Vague kroz jedinu naizgled dosadnu nedjelju u rodnom Splitu 1968/69. Dok vode ljubav, kupuju cigarete i ručaju, susreću se sa svim bizarnim suvremenicima dok konačno ne otmu autobus i jure kroz grad u divljoj potjeri. U izrazito politiziranom periodu nakon gušenja Praškog proljeća, Zafranović je također upao u ozbiljne probleme sa cenzurom. Dodijeljene su mu najviše ocjene u Pragu, hrvatsko cenzurno tijelo proglasilo je Nedjelju "crnim filmom" i izreklo zabranu prikazivanja.
Sada je Zafranović krenuo u boju. U Valceru (moj prvi ples), vještom i nestašnom omažu legendarnom plesnom majstoru Juti iz Splita, grotesknim sredstvima okrenuo je unutrašnji svijet misli svojih protagonista prema van. Tijekom plesa iz lica plesača izrastaju cvijeće, ožiljci ili čak kotlet. Iste godine prvi put je snimio Ave Mariju (moje prvo pijanstvo) na otoku Šolti, u njegovom rodnom mjestu Maslinica. Sunce i crkvena zvona strukturiraju težak život ribara i pastira. Mali pastir utažuje žeđ vinom po svjetlucavoj vrućini. Njegova koza ne preživljava pijani furor malog Bakusa. Cenzurne vlasti odmah su u crvenoj, mrtvoj životinji vidjele napad na Komunističku partiju i zabranile i ovaj film.
Zafranović, Kovač i David
U Hrvatskoj s faktičkom zabranom profesije, Zafranović je okušao sreću u glavnom gradu Jugoslavije - Beogradu. Susret s dramaturgom i piscem Filipom Davidom pokazao se sudbonosnim. David ga je upoznao sa legendarnim književnim krugom oko međunarodno proslavljenog pisca Danila Kiša, koji je u to vreme putovao između Beograda i Francuske. Tu je bio i Mirko Kovač, čija su djela već dugo klasika srpske i hrvatske književnosti. U njemu je Zafranović pronašao svog prikladnog scenarističkog partnera. U beogradskim kafićima krug umjetnika raspravljao je o Sartreovom egzistencijalizmu, kao i o neuspjehu omladinskog pokreta i pitanju kako zaustaviti nacionalizam koji se već širio jugoslavenskom federacijom sedamdesetih. Zafranović, Kovač i David tražili su odgovarajući materijal koji će upozoriti jugoslovensku javnost kinematografskim sredstvima. Blisko su surađivali do kraja 1980-ih i stvorili rediteljevo glavno remek-djelo, "Ratnu trilogiju" s Okupacijom u 26 slika (1978), Pad Italije (1981) i Večernja zvona (1986).
Iz različitih perspektiva i formalno vrlo različitih, tri djela osvjetljavaju dezintegracijski učinak njemačko-talijanske okupacije 1941-1945 na društvo, kao i odgovornost komunističkih revolucionara u otporu i novim počecima. Slike koje je Zafranović pronašao za Okupaciju u 26 slika kako bi upozorio na povratak nacionalizma u vizuelni prijevod, nikoga ne ostavljaju hladnim. U zapanjujuće lijepoj pozadini Dubrovnika, publika prati sudbinu trojice razmaženih mladih prijatelja hrvatskog, židovskog i talijanskog podrijetla. Kad fašistički njemačko-talijanski okupacioni režim rastrga njihovu svakodnevicu i dubrovačko društvo, njih troje moraju zauzeti stav. Ep, zasnovan na sjećanjima dubrovačkog odvjetnika, kao i arhivskim dokumentima, prikazuje destruktivnu dinamiku imperijalizma uparenog s nacionalizmom i rasizmom, koji podstiče mržnju i nasilje i dijeli društvo i porodice. U slučaju Italije Zafranović još jednom snima na Šolti. Partizanski zapovjednik Davorin (Daniel Olbrychski) mora odlučiti da li cilj opravdava sva sredstva, stoji li viši cilj iznad privatne sreće. Scenarij je zasnovan na arhivskoj građi i ratnim sjećanjima glumaca amatera. Suprotno tome, Večernja zvona se fokusira na revolucionara (Rade Šerbedžija) koji je kriv za poticanje bratoubojstva. Filmska adaptacija uspješnog romana Vrata od utrobe (1978.), koji je sniman u Ćilipima kraj Dubrovnika, ujedno je i kronika mladića koji se iz seoske idile Hercegovine seli u veliki grad.
Trilogija
Okupacija u 26 slika prikazana je 1979. godine na Séléction u Kanu i postao je najuspješniji jugoslavenski film godine, kao i u Čehoslovačkoj. Rediteljevo odbijanje da presiječe nemilosrdnu, središnju scenu masakra u autobusu koštalo ga je nominacije za Oscara. "Svako je odgovoran za svoj životni put", ponavlja se poruka kod Zafranovića. Da se priklonio zahtjevima producenata, unutrašnja konstrukcija filma bila bi uništena i film bi izgubio učinak koji su autori namjeravali. Zbog prikazivanja talijanskih ratnih zločina na istočnom Jadranu, Pad Italije na Bijenalu u Veneciji 1981. pokrenuo je žestoku polemiku među talijanskim filmskim kritičarima. 1982. godine dodijeljen mu je Grand Prix Valencije. Večernja zvona osvojila su Zlatnu arenu za najbolju režiju na jugoslovenskom filmskom festivalu u Puli 1986. godine, ali cenzori su ga klasificirali kao antikomunistički i rijetko je ikad prikazan u inostranstvu.
Zalazak stoljeća
Na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj 1990. godine predsjednik je postao Franjo Tuđman, koji je relativizirao ratne zločine fašističke hrvatske ustaške države NHD 1941-1945 i ponovno učinio njene simbole prezentabilnima. Ubrzo nakon izbijanja rata 1991. godine, dobio je Zafranovića, koji je od sredine 1980-ih intenzivno bio uključen u ustaški koncentracijski logor Jasenovac (Krv i pepeo Jasenovca, 1985) i koji je snimao suđenje za ratne zločine protiv Andrije Artukovića, bivši ustaški ministar unutrašnjih poslova izručen od SAD-a, proglašen izdajnikom zemlje 1986. godine. Svadljivi režiser, koji se također ovih godina aktivno bavio politikom, pobjegao je noseći sa sobom grubu rezbu svog novog filma. Dok je 1992. godine u emigraciji u Parizu i Pragu pratio strahote hrvatskog i bosanskog rata na televiziji, montirao je film u moćan, neštedeći i formalno potpuno neovisan traktat o hrvatskoj fašističkoj prošlosti. Zalazak stoljeća (Testament L.Z.) (1993.) remek-djelo je evropske kinematografije o tragedijama 20. vijeka. Ujedno je optužnica za povijesno-revizionističku politiku hrvatskog predsjednika Tuđmana i njegovih pristaša. Široka javna rasprava o filmu još uvijek nije moguća u službenoj Hrvatskoj. Zafranović, istaknuta ličnost u čitavoj bivšoj jugoslovenskoj regiji, vrsta javne savjesti koja jasno izražava ono što se mnogi ne usude učiniti iz straha, ostaje persona non grata u svojoj hrvatskoj domovini. No, kako piše Jasna Nanut iz Hrvatske Udruge Redatelja povodom njegove 55. profesionalne godišnjice 2019., ponovno je otkriće ove velike ličnosti hrvatske i jugoslavenske kinematografije i tamo neizbježno.
Prof. Dr. Nataša Mišković
Ova retrospektiva dio je projekta koji sponzorira Fond za promociju nastave i istraživanja Dobrovoljnog akademskog udruženja FAG, koji također uključuje kurs na Univerzitetu u Baselu. Zahvaljujemo se našoj kustosici Nataši Mišković, koja je ovu seriju zapravo i omogućila.
Izvor: stadtkinobasel.ch